atlantida

Radi se

Godinama sam tražila posao, javljala se na oglase, putovala drugim gradovima, dobivala kojekakva obećanja, a tada, ničim izazvan, posao je našao mene.

Bez natječaja, bez veza, bez ljudskih uplitanja, jednostavno, u jedanom danu desilo se ono što godinama nisam uspijevala uza sav trud i muku (trebalo je naučiti ustav i kojekakve zakone za kojekakve testove, a na kraju bi primili već unaprijed odabranu osobu).

Sretna sam iako ove godine neću na more

Sretna sam iako se rano budim i oči mi se sklapaju već u pet (popodne)

Sretna sam

I djeca su sretna

I muž kaže da je sretan

Oni će možda na more

A ja ću odmoriti

Od kućnih obaveza

Nakon radnog vremena

Prst u uho i uživaj.

Ljudi moji, jedva čekam plaću (iako je crvena haljina na točkice prodana),

počastit ću klince kunama (a oni već rade spisak što bi sve htjeli),

objavio atlantida u 26. srpanj 2008 16:00:41 | 17 komentara

Heroes

Jučer je završila posljednja epizoda (prve sezone) jedne od meni najboljih serija na TV-u.
Heroji.

 

Fantastika, akcija, dobri likovi, još bolja radnja.
Uživala sam u svakoj epizodi.
A posljednja je bila najbolja. Trebalo je spasiti svijet, konačno se obračunati sa zlikovcima.
I kako reče jedan od aktera, na posljetku je jedino ljubav važna.

Za neupućene, u seriji pratimo dogodovštine junaka sa posebnim sposobnostima koji otkrivši da su drugačiji, pokušavaju pronaći smisao vlastitog postojanja.
Njihove se sudbine međusobno isprepliću, oni herojski priskaču jedni drugima u pomoć u naizgled bezizlaznim situacijama, a njihove vrline su požrtvovnost i nesebičnost.

Oni nisu heroji zbog toga što znaju letjeti, ili zbog toga što mogu putovati kroz vrijeme, regenerirati se, čitati misli ili prolaziti kroz zidove.
Njihovo herojstvo očituje se u borbi sa sobom, u preispitivanju vlastitih vrijednosti, u hrabrom suočavanju sa raznim problemima, u tome što tvrdoglavo slijede svoj put usprkos raznim opasnostima. Oni ne razmišljaju o lakšem načinu.

Heroj je čovjek bez posebnih moći koji riskira život da bi spasio posvojenu kćer.
Herojstvo nije ekskluzivna privilegija izabranih.
Heroj može biti svatko tko je spreman ići do kraja bez obzira na sve.
Herojstvo zahtijeva ljubav lišenu sebičnosti, žrtvu, hrabrost, odlučnost.

Ponekad je herojstvo preživjeti težak dan. Herojski je suprotstaviti se nevolji kada su mali izgledi za uspjeh. Herojski je zaštiti slabije, zbrinuti najdraže bez da drugi stradaju zbog toga, zadržati poštenje (kako staromodno zvuči!!!!), odoljeti 'prilici'.

U ovo potrošačko vrijeme gdje je shopingiranje pojam dobro provedenog vremena, kada se promoviraju materijalizam i konformizam kao temeljne društvene vrijednosti (po kojoj vrijediš koliko imaš), dobro je zastati i malo preispitati vlastite prioritete. Što je važnije? Imati ili biti? Postoji li išta za što bi bili spremni ponuditi vlastiti život?

 

objavio atlantida u 2. srpanj 2008 0:19:06 | 16 komentara

Dokolica

Svi su spremni, tekma može početi. Hajmo Vatreniiiiii!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Male ekrane prepustit ću muškom dijelu obitelji, ja ću tu i tamo okrenuti glavu, pogledati ako padne gol, a zatim neometano surfati virtualnim prostorima.

Lijepo je kada muški imaju zanimaciju. Pa ne zaviruju i ne zapitkuju. Nego napeto prate mlađahne momčiće što u kratkim hlaćicama jurcaju livadom omeđenom crtama, jer tko zna gdje bi završili da nema tih crta.

Smiješna mi je cijela predigra (koja traje više nego prije hm, znate več čega).

Treba pripremiti prikladne majice, zatim prikladne grickalice, prikladno pićence da se grlo ne osuši od silnog urlanja i psovanja i svega onoga što oni zovu navijanje.

Dobro je okupiti ekipicu, neka se nađe, neka se iz našeg stana širi najjača buka, dobro je u pričuvi imati i prigodne navijačke pjesme koje će kasnije uveseljavati cijeli kvart kroz otvoreni prozor.

Dobre su ove tekme.

Krasno je imati sat i pol samo za sebe. Za sitna zadovoljstva, za nesmetane razgovore, za male šetnje.

Samo im treba unaprijed sve servirati, da se ne bi, ne daj Bože, usred tekme morali dići po nešto i tako propustiti jedan od tisuću neponovljvih trenutaka svoje omiljene ekipe.

Odoh malo surfati, čitamo se....

objavio atlantida u 16. lipanj 2008 19:48:13 | 11 komentara

Bloganje

Dobrodošli u Blogosvijet, trebalo bi pisati na naslovnici. I uputstva za korištenje. Uz ljubazan osmjeh, komentar za sreću.

Tipkam po blogosferi otprilike dvije godine. Maticu sam usidrila na Blog.hr-u, a u potrazi za novim vidicima, podružnicu otvorih ovdje.

Pomalo se kućim. Tražim kakav dizajn, dok se malo ne uhodam, pa napravim jedan u vlastitoj radionici.

Nemam pojma kako dodati prijatelje u linkove, ali nadoći će i to.

Niti znam uz post staviti sliku.  Tu je, uploadana, negdje. Ali neće u post. Jezuš, sada mislite da sam totalni kreten.

U konkurentnoj kući žmirečki znam gdje je što, kako učiniti što. Ovdje tapkam u mraku. Za sada.

Usput čitam postove sa naslovnice. Pomalo ponosna na sebe. Od dva objavljena, dva na naslovnici. Što se nije moglo dogoditi tamo prijeko.

No ono što me potaklo na pisanje ovoga posta (kojeg neću slati nikamo:)), je činjenica da većina blogova koje sam posjetila datiraju otprilike koliko i moj boravak na ovome mjestu.

Uglavnom nailazim na 'novopečene' blogere i pitam se, postoje li ovdje stari, prekaljeni, iskusni mojblogeri?

Pišu li oni samozatajno, ili su napustili matičnu kuću?

Da li uglavnom pridošlice guraju post na naslovnicu želeći se uvjeriti da se njihovo slovo uistinu uvažava i čita?

Možda su veterani zatvoreni u svoj privatni mali krug i ne izlazi im se u javnost.

Kako god da bilo,  ja se polako komodam, pomalo upoznajem dušice oko sebe, vidim, moglo bi se ovdje naći odlično društvance, izuvam cipele, protežem se, sjedam u virtualni naslonjač, pa ću malo do vas, onako, usput, ležerno.

Update

Čini se da sam ipak uspjela skinuti sliku!!!!!!!!!!

Koja očito nema veze s postom. Izabrana je nasumično, tek da bi vidjela kako stvar funkcionira.

Uspjela sam, jeeeee:))))

objavio atlantida u 1. lipanj 2008 16:13:51 | 15 komentara

Duša i Tijelo

Tijelo bi u akciju.

Tijelo bi šminke, make up-a, mirisnih krema.

Tijelo bi nježnih dodira, tijelo bi mažnje i pažnje, privlačilo bi poglede, kretalo se zanosno.

Tijelo bi se prekrilo lepršavim krpicama, možda bi riskiralo i pod nož, samo da ponosno stane pred ogledalo.

Ogledalce, ogledalce moje, najljepši na svijetu tko je?

Tijelo bi odgovor. Pozitivan.

I zavidnih pogleda i zadivljenih zvižduka. I užitaka.

Tijelo bi fine hrane, najbolja pića.

Tijelo bi plesalo. Tijelo bi ležalo. Među mekim tkaninama, zadovoljno preživalo.

 

Duša bi mira. I tišine.

Duša je za laganu glazbu, dobru knjigu, tihu molitvu.

Duša je radoznala.

Duša bi meditirala.

Htjela bi doznati zbog čega postojimo i kamo idemo.

Zbog čega gladni gladuju, a bogati ne mare.

Duša bi odgovore.

Otkrila bi smisao postojanja, lijek za rak.

 

Pogled duše uperen je među zvijezde.

Duša bi razgovarala sa valovima.

Putovala sa oblacima,

Prijateljevala s vjetrovima.

Tješila bi nesretne, smijala se životu.

Da nije ovog tustog Tijela.

Morat će Mu jednom obznaniti.

Duša je čula u emisiji.

Pročitala u knjizi.

Duša zna, Tijelu se neće svidjeti,

ali tako stvari stoje.

Dakle, svijete,

Duša je jača od Tijela,

samo nije pronašla način

kako da mu se suprotstavi.

 

 

 

objavio atlantida u 21. svibanj 2008 19:41:35 | 8 komentara

Suicidable

Desilo se to u jednoj maloj zemljici pomaknutih vrijednosti, umornoj od smrti, umornoj od života, umornoj od pretvorbi, prijetvornosti, patvorenosti… jednom riječju, radilo se o jako umornoj zemlji. U stvari, ne toliko umornoj zemlji, koliko umornim stanovnicima dotične.
Proslavljene neprestanim uvođenjem raznoraznih promjena, obično onih od lošijih na gore. Stanovnici ovog malog komadića zelenoga tepiha svojski su se trudili dostići isprazne ideale dalekog kontinenta poznatog po bespoštednom materijalizmu, hard core kapitalizmu, idiotizmu, te još pokojem izmu. Usprkos inaćenju šačice sanjara, većina je ipak poklekla pred šuštavim novčanicama, zamažiimoči titulama, a na veliku žalost, u pozadini novoga poretka, još uvijek se lelujala siva zona nekada proslavljenog radničkog staleža. U ova napredna vremena više nitko nije želio biti nosilac niti počasne titule radnika, a samo su se najhrabriji mirili sa  činjenicom da ih prati epitet radničke snage. Novo doba donijelo nam je i nove titule. Svi smo se pogospodili, pograđanili, tako da je biti seljak postalo sramno, potpuno arhaično, totalno out.
Stari kažu: Željezo se kuje dok je vruće. Ova drevna izreka nije izgubila niti malo od svoje vjerodostojnosti. Zbog toga se danas svi guraju svugdje, samo da se dočepaju kakvog takvog položaja, da pod svaku cijenu izbjegnu neprihvatljivu etiketu, baš kao u dječjoj igri gdje se tobože bezbrižno obilazi oko praznih stolica kojih je uvijek manje nego igrača, pa kada glazba stane, a vi djeco, hop, navali narode, a tko zadnji, magarac, seljak, šljaker, u svakom slučaju, nema plaće do daljnjega.
Nije čudo što su ljudi u grčevitom lovu na statusne simbole previdjeli «događajčić» koji će polako prerastati u tihu epidemiju, ali pomalo plaši činjenica da kada su se događaji oteli kontroli, nitko nije pokazao osobito zanimanje, ili strah, premda se pokazalo da nitko nije posve siguran i da se nesreće više ne događaju samo drugima, te da nema pravila, niti pouzdanih obrazaca prema kojima ćemo odrediti eventualan stupanj rizičnosti.

Zona sumraka neprimjetno se spuštala nad Zemlju Poljuljanih Načela, a jedno mlado biće te je večeri odlučilo napustiti ovaj svijet. Nitko nije znao kako ni zašto. Odlična učenica, vedra duha, uvijek spremna za šalu, iz nepoznatih je razloga okončala život prije nego ga je i počela živjeti punim plućima.
Javnost je jednoglasno ispustila težak uzdah žaljenja, tuge, nevjerice, ali već sljedećeg dana dogodilo se toliko toga… život ide dalje, a njoj ionako više nema pomoći.
Poglavlje zatvoreno.
No je li?
Nedugo nakon toga, još je jedno mlado biće skončalo život naprasno. Zatim još jedno, pa još jedno.
U poplavi političkih previranja, zvjezdanih tračeva, naročito nezanimljivih saga obitelji koja nikada ni nije bila obitelj, ali zdušno je punila novinske prostore, sve se manje mjesta nalazilo za klince koji su pronašli novi izlaz iz situacije.
Nitko nije trepnuo okom, a brojka se penjala, polako, ali uporno. Osam, devet, deset…
Kada su prijateljice poletjele sa rapske katedrale, javnost je bila zgranuta puna dva dana. Tj, toliko vremena punile su naslovnice. Za razliku od neprežaljenog pjevača u usponu, državljana druge države, čija je preuranjena smrt popunjavala medijske prostore mjesecima.

Istražitelji su se držali poput  bakica kojima su povađeni posljednji zubi. Pa šute. I mudruju. I pokrivaju usta. U interesu istrage. Koja se vuče… negdje po stolovima… u nastavcima… u beskraju mogućnosti… istraga… u interesu… naravno… šutnja. Ona, zlatna.
Mudra i premudra.
A neki dan još je jedan dječak iz neobjašnjivih razloga posegnuo za konačnim 'rješenjem'.
Zlatno dijete. Sve pet. Odrastao u stabilnoj obitelji, bez klasičnih problema u učenju ili ljubavi, običan trinaestogodišnji klinac, pod odmorom je zaključio da se ne isplati više živjeti, otišao na tavan i – objesio se.  A njegov je primjer slijedila još jedna odlikašica, sportašica, predsjednica razreda...
Što je povod, ljudi moji? Nova tableta na narko tržištu? Misteriozna knjiga, ili manipulacija umovima? Dosada? Nerazumijevanje okoline? Hajde, pomozite mi. Naročito vi mladi.

Najviše plaši hladnokrvnost kojom djeca čine suicid. Klinac pod odmorom ode kući, zaveže omču, gurne glavu i baj baj.

Cura dođe kući, napiše pismo (o kojemu nećemo - u interesu istrage?!), prebaci štrik, napravi čvor i zbogom živote.

Ili one dvije što poput lastavica poletješe u smrt.

Bez kajanja.

Bez sentimenta.

Njih dvanaest. Ili petnaest.

Tek tako.

Previše olako.

Da se kojom srećom radi o romanu u nastanku, uplele bi se ovdje i sile zla i sile dobra, misteriozno nešto, te bi vam na kraju dala (ne)logično objašnjenje stravičnih događaja, a već u mom duhu, iznjedrila bih i nekakav barem donekle happy end.
Ali na žalost, ovo nije roman, već hrvatska zbilja.
Kao grom me pogodila izjava reportera da je posljednje samoubojstvo dvanaesto po redu u zadnjih šest mjeseci (ako ne računamo samozapaljenog dječaka i sedamnaestogodišnjakinju pronađenu u očevu ribnjaku).
Mislim, HALOOOO????
I tko se još time pozabavio?
Da smo narod sumnjivih etičkih kvaliteta dokazuje i činjenica što se na nesretnu aferu Ivanišević potrošila hrpa papira, te je cijela vijest dobila i svoju TV premijeru, u kojoj su se nadj…hm… o tome jesu li naši novinari u rangu svakog poštenog svjetskog paparazzija, ili je Goran vuk dobro prepariran u janjećem krznu. Fuj.
Organi, kao što sam već rekla, šute, jer šutnja je mudrost, dok šutiš, nećeš reći ništa glupo, a i poražavajuće je priznati javnosti da nemaju pojma što se to događa u glavama adolescenata koji k tome NISU problematični, niti po ičemu spadaju u rizičnu grupu, a lišavaju se života kao da ih još sedam čeka iza ćoška.
Političarima ne pada na pamet spustiti pogled na zbivanja običnoga puka, pa i oni, već poslovično – šute.
Nesretni psihijatar koji se našao na nišanu mikrofona u trenutku kada su novinari poletjeli objelodaniti tragičnu vijest pretposljednjeg samoubojstva, tupo zuri u kameru objašnjavajući da bi uzrok nemilog događaja mogao biti bilo što, jer su mladi u osjetljivoj dobi, bla, bla, bla.
Učitelji/profesori tužno sliježu ramenima nimalo potaknuti da makar samoinicijativno krenu u boj na pošast. Ta oni su samo prosvjetari. Neka se problemom pozabave stručnjaci.
Koji spavaju.
Koji rade psihološki profil zvijeri što je skršio našeg/vašeg/njihovog zlatnog dečka Da Silvu.
Ili pokušavaju predvidjeti sljedeće poteze potpuno sumanutih susjeda koji na svako neću se više igrati s vama odgovaraju sjekirom i bombom.
Ali najviše me čudi duhovna ekipa Lijepe Naše.
Čime oni razbijaju svoje glavice? Koji su njima problemi na pameti da zavjerom šutnje popraćaju najezdu alarmantnih događanja, u koja bi se svakako trebali uplesti, jer im vjera tako nalaže.
Da se razumijemo, ja sam jedna od onih koja se usprkos slabostima i manama uporno trudi živjeti svoju katoličku vjeru.
I zbog toga sam ljuta.
Exelencijo kaptolaska, halooo, drrrrrr, brrrrrrr, grrrrr, probudite se!!!!!!!!!
Tražili ste vjeronauk u školama, imate ga. E, pa sada iskoristite to što imate i posvetite barem jedan sat svojim malim učenicima, njihovim problemima, objasnite im ljepotu života, opišite im mogućnosti koje stoje pred svakim pojedincem, recite glasno i jasno da samoubojstvo ne rješava ništa, već lišava svijet jednog veličanstva života, a zauvijek gura u beznađe upravo one koje najviše volimo. Učinite to organizirano, da vas čuju sva djeca.
Razrednici, haloooo, ako je imalo ljubavi u vašim srcima za mališane ispred vas, popričajte s njima, jedan SRZ na ovu temu, malo razumijevanja i ljubavi, mislim da bi moglo preventivno djelovati.
O roditeljima neću, jer sumnjam da još ima onih koji nisu obavili 'razgovorčić'.

Moj sin je negdje u četvrtom razredu (OŠ!!!!) izjavio da mu je tako dosadno da bi se najradije ubio. Ostala sam skamenjena. Te smo večeri dugo pričali, a i sada mu dosađujem, uporno ga uvjeravajući da je njegov život dragocjen, a on gunđa, ali vidim da mu je drago, premda okreće očima i uvjerava me da slobodno možemo prijeći na neku drugu temu.
Nikada im čovjek ne može pružiti previše ljubavi. I kada mislimo da je dovoljno, mogu oni primiti još.

p.s. Unaprijed se ispričavam svim javnim djelatnicima koji su dali sve od sebe kako bi djecu uvjerili u besmisao samoubojstva. Ali i dalje mislim da pojedinačne intervencije nisu dovoljne.
 

objavio atlantida u 5. ožujak 2008 15:41:53 | 9 komentara